Blagdani

U splitskom Marijnom svetištu Gospe od Pojišana slave se ovi blagdani:

– Sveti Leopold Bogdan Mandić
– Gospa Karmelska
– Uznesenje BDM (Velika Gospa)
– Sveti Nikola

 

SV. LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ (12. svibnja) 

 Redovnik-kapucin, svećenik i ispovjednik
* Zaštitnik braće kapucina u Hrvatskoj

Naš zemljak i svetac rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom (danas Crna Gora). Njegovi roditelji, otac Petar Antun Mandić i majka Dragica (Karla) rođ. Carević, na krštenju (13. 6. 1866.) su mu dali ime Bogdan Ivan.
Dječak se od rane mladosti odlikovao uzornim vladanjem i ljubavlju prema svojim vršnjacima i drugim prijateljima, tako da mu je kotorski biskup Kazimir Forlani prigodom ulaska u Kapucinsko sjemenište u Udinama (16. 11. 1882.) da svjedočanstvo da je „od najnježnijih godina davao primjer svake kreposti, jer je cijelom dušom nastojao oko kršćanske savršenosti“.
U sjemeništu talijanske Venecijanske provincije (koja je tada imala i svoj samostan u Herceg Novom) naš se zemljak nastavio odlikovati marljivošću u učenju, uzornim ponašanjem i pobožnošću, tako da su ga redovnički poglavari već 2. svibnja 1884. primili u novicijat u Bassau. Po ondašnjem redovničkom običaju, prilikom stupanja u novicijat i oblačenja redovničkog odijela, u znak ‘novog života’ poglavari mu dodjeljuju i novo ime: LEOPOLD.
Prve redovničke zavjete položio je 4. svibnja 1885. Nakon novicijata odlazi na studij filozofije u Padovi, gdje 20. listopada 1888. polaže svečane (doživotne) zavjete. Teologiju je studirao u Veneciji gdje biva i ređen za svećenika (20. 9. 1890.).
Već u najranijim godinama Leopold Bogdan Mandić osjetio je želju da radi na kršćanskom jedinstvu, posebno na jedinstvu između Istočne i Zapadne Crkve, kod čega je osobito mislio na crkveno jedinstvo slavenskih naroda. Zato je odmah nakon svećeničkog ređenja zamolio redovničke poglavare da ga pošalju u domovinu kako bi se mogao posvetiti radu oko jedinstva, jer je to smatrao svojim osobitim pozivom koji mu je Bog namijenio. Poglavari nisu udovoljili njegovoj želji; on se podložio njihovoj odluci i sav se predao apostolatu izmirenja ljudi s Bogom.
Kao mladi svećenik u početku je djelovao u raznim samostanima, gdje se uvijek u duhu sv. Oca Franje rado primao svakog posla. Jedno vrijeme je djelovao i u hrvatskim krajevima, i to kao poglavar (gvardijan) samostana Gospe od Zdravlja u Zadru, a oko godinu dana (1905.-1906.) u Kopru. Svega nekoliko dana tijekom 1923. godine djelovao je i u Rijeci No, najduže boravi u Padovi (od 1906. pa do smrti 1942.) prvenstveno kao ispovjednik.
Kad je uvidio da se neće moći posvetiti aktivnom radu za crkveno jedinstvo i spoznao da je njegovo poslanje da svoj život posveti radu za duše u ispovjedaonici, načinio je zavjet da će, među ostalim, svakoga čovjeka koji dođe k njemu na ispovijed primiti kao istočnog kršćanskog brata: u postupak sa svakim pojedinim pokornikom stavit će su svoju želju za svetim jedinstvom između kršćanskog Istoka i Zapada.
Njegova ispovjedaonica bila je opsjednuta od ljudi svakodnevno po deset, pa i više sati; i tako kroz gotovo 40 godina! A ljudi i pokornici dolazili su ne samo iz Padove i njezine okolice, nego i iz drugih udaljenih mjesta Italije. K njemu su na ispovijed hrlili ljudi različitog društvenog statusa: od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka; od visokih oficira do radnika i domaćica, svećenici, industrijalci, trgovci. Svi su se oni gurali oko njegove ispovjedaonice-sobice i strpljivo čekalo svoj trenutak za izmirenjem s Bogom i ljudima.
Leopoldov duhovni život i rad nalazio je svoje žarište i izvorište u Euharistiji, a osobitom sinovskom ljubavlju je gorio prema Bezgrešnoj koju je nazivao svojom „Gospodaricom“. Po naravi je bio nagao, u mladim je danima znao ponekad planuti i srdžbom, ali se poniznom upornošću borio protiv svoje prirode i uz duhovni napor uspio je postići takvu skromnu blagost da su ga neki čak smatrali i previše blagim, a pogotovo u ispovjedaonici. Bio je i veliki ljubitelj prijateljstva sa svim ljudima, pa su ga mnogi već za života, a osobito poslije smrti, počeli smatrati svecem i pomoćnikom obitelji u njezinim potrebama i nevoljama.
Kad je iscrpljen ispovjedničkom službom i bolešću 30. srpnja 1942. preminuo u Padovi, vjerni ga je narod sa svoje strane odmah proglasio svecem. Njegovo se štovanje, upravo munjevitom brzinom proširilo po svim zemljama i kontinentima. U našoj domovini (Hrvatskoj) njegovo štovanje počeo je najprije širiti kardinal Alojzije Stepinac.
Mrtvo tijelo fra Leopolda kroz 21 godinu počivalo je na gradskom groblju u Padovi, a onda je 19. rujna 1963. preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa u Padovi. Na temelju spontanog štovanja i brojnih svjedočanstava o zadobivenim milostima po njegovu zagovoru, crkvene vlasti su 16. siječnja 1946. otvorile proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Cijeli postupak je zaključen 20. ožujka 1952. Pošto je proces za proglašenje blaženim završen u nepune 34 godine od njegove smrti, Leopolda Bogdana Mandića blaženim je proglasio papa Pavao VI. na trgu pred bazilikom sv. Petra u Rimu 2. svibnja 1976.
Generalni postulator Kapucinskog reda 4. srpnja 1977. uputio je Zboru za proglašenje svetaca molbu da se nastavi s postupkom i za Leopoldovo proglašenje svetim. U godini 1980.-1981. u Trentu su obavljena ispitivanja u vezi s čudom ozdravljenja Elizabete Ponzolotto, a koje je predloženo u apostolskom postupku za njegovo proglašenje svetim. Nakon što je papinski liječnički savjet potvrdio velikom većinom glasova da je ozdravljenje gospođe Ponzlotto, uslijedila je objava dekreta pape Ivana Pavla II. o dokazanom čudu koje se dogodilo na zagovor blaženog Leopolda.
* 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. svečano je proglasio Leopolda svetim.

Izvor: http://www.kapucini.hr/duhovnost/sv-leopold-b-mandi

 

GOSPA KARMELSKA (16. srpnja)

Blagdan Blažene Djevice Marije od Karmela proglašen je za cijelu Crkvu 1726. Karmel je lijepa gora uz obalu Sredozemnog mora u Palestini ili Izraelu. To ime u prijevodu znači voćnjak ili plodna vrtna zemlja. Sveti Ilija, prorok propovijedao je i poticao slušatelje na štovanje pravoga Boga Jahve na toj gori. Red karmelićana je utemeljio Bertold iz Kalabrije, križar 1155. Lijepa crkva u Haiti na brdu Karmelu svjedoči o postanku toga reda. Pučka pobožnost Gospi Karmelskoj nastala je na temelju viđenja sv. Šimuna Stocka, trećega po redu generala karmeličanskog reda. Šimunu se ukazala Blažena Djevica Marija. Tom prigodom dala mu je škapular i obećanje da će svatko tko ga bude nosio i s njime umre biti pošteđen muka u paklu. Škapular je dio gornje odjeće što ju nose redovnici: benediktinci, cisterciti, premonstrati i karmelićani. Simbolički škapular, načinjen od komadića platna, nosi i pobožni puk, kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinoga reda. Najpoznatiji od tih škapulara jest karmelski kojega nose kao zalog zaštite Majke Božje. „Subotnju povlasticu“ potvrdio je papa Ivan XXII. 1322. Gospa je obećala da će nositelje njezina škapulara, koji budu savjesno izvršavali obveze koje proistječu iz prihvaćanja škapulara, prve subote nakon smrti izbaviti iz čistilišta, Na Karmelu su boravili u XII. stoljeću pustinjaci ili eremiti, koji su štovali Gospu. U XIII. stoljeću rastjerali su ih muslimani. Mnogi od njih potražili su utočište u Europi. Papa je odobrio i mušku i žensku granu karmelskoga reda. U XVI. stoljeću reformirani su. Mušku granu obnovio je sv. Ivan od Križa, crkveni naučitelj, kojega su hrvatski karmelićani izabrali za zaštitnika samostana u Somboru, Remetama, Zagrebu. Žensku granu karmelskoga reda obnovila je sveta Terezija Velika, crkvena naučiteljica. Ona je zaštitnica samostana bosonogih karmelićanki u Brezovici kod Zagreba.

Mirko Ikić

Izvor: http://www.katolicki-tjednik.com/vijest.asp?n_UID=2073

 

UZNESENJE BDM (VELIKA GOSPA 15.kolovoza)

 Svetkovina Velike Gospe ili Uznesenja Blažene Djevice Marije tijelom i dušom na nebo, koju Crkva štuje od davnina, prepuna je pouka i poruka cjelokupnom kršćanskom otajstvu. Trebalo bi najprije potanko izložiti svaku riječ ove prve rečenice. No, zaustavimo se samo na tome što to znači ‘cjelokupno kršćansko otajstvo”? Zašto govorimo o otajstvu, a ne o tajni? Moglo bi se reći da su ta dva pojma sinonimi. No, ako pod tajnom razumijemo nešto što nam nije otkriveno, onda je svakako u otajstvu rečeno nešto više. Otajstvo uključuje događaj, događajnost. Želimo time istaknuti da se sav kršćanski život – i život svakoga kršćanina i svih kršćana zajedno – događa ‘u Kristu Isusu”, kako oko sto šezdeset puta ističe sv. Pavao. Štoviše, danas – nakon Drugoga vatikanskog sabora – možemo reći i više. U Konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu ‘Gaudium et spes” br. 22 pri kraju piše: ‘Bog svim ljudima, i onima koji nisu još čuli o Kristu ili su o njemu krivo ili tek djelomično bili poučeni, a žive po svom najboljem uvjerenju, daje Duha Svetoga te se spašavaju, u Kristu Isusu i po Kristu Isusu, svi ljudi koji su već konačno spašeni ili će se još do Sudnjega dana spasiti. I evo! U taj život ‘u Kristu Isusu” ulazi Marija. Ona je majka Isusova i majka svih kršćana. Upravo u svečanom predslovIju Mise Uznesenja pjevamo da je to Uznesenje Marije tijelom i dušom u nebo ‘početak i slika budućeg savršenstva Crkve”. A Crkva – i to putnička Crkva – to smo svi mi na zemlji koji vjerujemo u Krista Isusa i u njegov cjelokupni spasiteljski plan što se ostvaruje u našem životu. Dakako, svi mi, ali strukturirani u otajstvu Crkve, kao što molimo u Misnom kanonu: u zajednici s papom našim Benediktom i biskupom našim, itd. I eto, Marija, koja je već cijela – i tijelom i dušom – uznesena na nebo, već je u punini ostvaren početak nebeskog savršenstva. Ona je kao takva i ‘putokaz sigurne nade i utjehe tvome putničkome narodu’. Nije Ona put, Ona je putokaz. Put je Isus Krist, kao što je i rekao: ‘Ja sam Put, Istina i Život” (Iv 14,6). Marija je pak putokaz, prema riječi Isusovoj što se čita uoči Svetkovine, u Evanđelju bdijenja. To je najkraće evanđelje u cijeloj crkvenoj godini. Isusa hvali neka žene iz naroda: “Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!’ A On će: ‘Još blaženiji oni koji slušaju Božju riječ i čuvaju je’ (Lk 11,27-28). Tu će misao razviti sv. Augustin u svom govoru koji se čita na Prikazanje Marijino u hramu 21. studenog: ‘Prema tim riječima Isusovim i Marija je blažena: ona je čula Božju riječ i čuvala je. Više je pameću čuvala istinu, nego utrobom tijelo. Krist – istina, Krist – tijelo; Krist istina o Marijinu duhu, Krist tijelo u Marijinoj utrobi. Više je što je u pameti, nego što je nošeno u utrobi.

Izvor: http://www.katolicki-tjednik.com/vijest.asp?n_UID=328

 

SVETI NIKOLA (6. prosinca)

Rođen je u gradu Patari u Maloj Aziji, u pokrajini Liciji u 3. stoljeću. Imao je bogate roditelje koji dulje vrijeme nisu mogli imati djece, pa su od Boga izmolili malog Nikolu koji ime dobio po stricu biskupu u Miri, nažalost njegovi roditelji ubrzo umiru i Nikola ostaje sam.

Postaje svećenik želeći širiti ljubav i dobrotu. Uskoro mu umire stric, biskup Mire i svi misle da će ga Nikola naslijediti. No, on skroman i u strahu od te časti bježi u Palestinu gdje živi samačkim životom. Vraća se za nekoliko godina upravo kad umire biskup, nasljednik njegova strica. Ovaj puta nije mogao pobjeći te postaje biskup. Od tada noći provodi moleći, a dane pomažući nevoljnima i šireći vjeru.
Prema narodnom vjerovanju, činio je i čudesa. Poput Isusa smiruje uzburkano more i zato je zaštitnik mornara. Svojim blagoslovom ozdravlja dijete kojem je zapela riblja kost u grlu, te ga nazivamo i zaštitnikom djece.
U svom životu uvijek se borio protiv nepravde i za ljubav prema bližnjemu u kojem je prepoznavao Boga. Iscrpljen pokorom i poslovima umire 6. Prosinca 327. godine te je pokopan u Miri, gdje se i danas nalazi sarkofag u koji je nekoć bilo položeno njegovo tijelo. Zbog turskih osvajanja tijelo mu je preneseno u talijanski grad Bari gdje se i danas nalaze njegove relikvije.
Zaštitnik je djece, pomoraca, djevojaka, siromaha, studenata, farmaceuta, pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca, putnika, župe Udbina.
Toga dana, njemu u spomen, roditelji darivaju djecu.

Izvor: http://www.udbina.com/index.php?option=com_content&view=article&id=2176:ivotopis-sv-nikole&catid=47:vijesti-iz-upe-udbina&Itemid=64